Udruzenje Likovnih Umjetnika TK

Nad gradom cije su postojanje obiljezile dvije boje - crna, boja uglja, i bijela, boja soli - pojavila se "nulta slika": crni kvadrat na bijeloj podlozi Kazimira Maljevica najznacajnije je djelo moderne umjetnosti, i rad višestruke, uslovno govoreci, upotrebne vrijednosti. Crni kvadrat na bijeloj podlozi, samo od najlona, skupina je Tuzlaka okupljenih u Tuzla Open Spaceu sredinom jula postavila na Kicelj, brdo što dominira Tuzlom, precesto i nehumano nazivanom "gradom uglja i soli", brdo bogato arheološkim nalazima i brdo na kojem je, prema predanju, Omer-paša Latas logorovao dok je gasio antiosmanlijsku bunu u tom dijelu Bosne.

Fotografija Kicelja sa kvadratima na brdu, oko kojeg krivuda jedna od najznacajnijih tuzlanskih mahala, koju nadopunjuje videosnimak postavljanja najlona, otvara izlozbu Odbrana prirode, uprilicenu u Medjunarodnoj galeriji portreta u Tuzli. Upravo taj snimak, sa svojom kompozicijom i primjetnošcu kvadrata u odnosu na ostale objekte, kao da se nastavlja na prve reakcije Tuzlaka kada im je u horizont ušlo nešto cudno: bilo je, naime, i onih što su najlone u dvije boje proglasili djelom vanzemaljaca, valjda istih onih sa kojima je, kako je tvrdio, komunicirao slikar Mufid Omazic, jedan od umjetnika iz ulice Šeste bosanske brigade podno Kicelja, u kojoj su zivjeli ili još uvijek zive neki od najznacajnijih ne samo tuzlanskih likovnih umjetnika. Tu su, pored ostalih, spavali i Haim Pinto - cija je slava u Meksiku daleko veca nego ona bosanska - pa kipar Franjo Leder ili otac i sin Derviševic, Mensur i Edin

Opca opasnost I njihova djela dio su izlozbe kojom je završeno ovogodišnje Tuzlansko ljeto, izlozbe ciji je autor, likovni kriticar Aleksandar Adamovic, uspio ne samo skupiti radove 110 umjetnika vecim i dati novu vrijednost kontekstualizirajuci ih tako da upozore kako lokalne nepogode - ljetošnje i skorašnje kiše u tuzlanskom kraju - jesu hir prirode, ali i logican kraj "ofanzive plastike" na podrucje koje se moglo hvaliti vlastitim ljepotama. Onim cije posljednje tragove cuvaju upravo umjetnicka djela.

Još jedna fotografija intervencije u prirodi, takodjer dopunjena videobilješkom, na samom je pocetku izlozbe. Tuzlaci su, upozoravajuci na katastrofalan nivo zagadjenosti jezera Modrac, odlucili dio površine prekriti najlonon. Za taj su performance izabrali dan u kojem se, kako kazu, promijenilo svako moguce godišnje doba, pa snimak na kraju izgleda kao da je nacinjen negdje na sjeveru Evrope, na kakvoj velikoj vodi ugrozenoj naftnom mrljom.

Pored dva dokumenta, svjedocanstva o prvim projektima Tuzla Open Spacea vezanim za urbanu ekologiju, i cijeli prvi dio izlozbe posvecen je upozorenjima na opasnosti osvete zemlje i vode. Cetvrti entitet sarajevske umjetnice Alme Suljevic - dijelovi zemlje sa minskih polja ponudjene na prodaju - ne samo da se uklapa u Odbranu prirode vec i dodatno upozorava na fakat da je okolina Tuzle najminiraniji dio Bosne i Hercegovine, i da ce, ukoliko tempo cišcenja ostane ovako spor, takvim ostati do vremena u kojem ce se i krave pokazivati u zoo vrtovima.

No, ako je i s miniranim tlom nekako moguce zivjeti, s mokrim to vec teze ide. Svjedoce to fotografije Ahmeta Bajrica: snimci nastali tokom junskih poplava kao da nisu nacinjeni u Bosni pa apokalipticne slike asociraju na kataklizmicne prizore iz vijesti o vodenoj stihiji u kakvoj kokuznoj zemlji. I da pored ostataka kuce koju je rijeka uzela sebi nema ljudi kojima cehra govori odakle su, teško bi bilo reci da je to okolina Tuzle, dio Bosne na kojem je prije tri mjeseca bilo aktivno više od 200 klizišta!

Ako vec treba odrediti najefektniji eksponat prvog dijela Odbrane, onda je to svakako rad Nihada Dzibrica, neinventivno nazvan Vode kantona. Dzibric je sa devet razlicitih lokacija zahvatio pomalo vode u plasticne boce, svaku obiljezio imenom uzorka i izlozio. I šta? Voda iz rijeke Sprece, najvece tekuce vode u tuzlanskom kraju, ima boju nafte i puna je plinova od kojih se plasticna flaša deformisala!? Modrac, zahvacen na jednom od kupališta "bosanskog turistickog cuda", ponajviše lici na Viško bijelo vino. Cak ni voda iz Gradskog vodovoda u Tuzli ne izgleda kao nešto što bi vrijedilo popiti. Vode kantona završavaju sumornim predvidjanjem: plasticnom bocom napunjenom pijeskom, obiljezenom natpisom: 2050. (godina).

Pornografija ili fotografija Oblikovana priroda drugi je dio Odbrane. U tom su segmentu izlozene fotografije intervencija u prirodi, tuzlanskih dvorišta u kojima rastinje nadjacava beton - rad glumice Baise Baki, koja je u starim avlijama u samom centru grada pronašla cudne mizanscene - zatim skulptura, od Husinskog rudara do Lede, prve tuzlanske fontane autora Franje Ledera, ali i naselja bogatih rastinjem, kakva je nekadašnja ulica Oktobarske revolucije, uokvirena stablima cera, drveta što raste na nadmorskoj visini od 1.500 metara.

Nasuprot njima, izlozene su umjetnicke fotografije autora što su se nekada okupljali u tuzlanskom foto-kinoklubu. Medju njima svakako dominiraju one Nurage Softica, jednog od najcuvenijih i najuspješnijih tamošnjih fotografa. No, i on je kao i Dzibric umjetnik loših naslova. Slatki brezuljak ime je adekvatnije porno-filmu nego fotografiji na kojoj brda imaju oblik zenskog tijela, onog erotikom nabijenog prelaza sa struka na bok. Ime, medjutim, nije uvijek znak, u umjetnosti ponajmanje: Softiceve fotografije izuzetno su vrijedne i vazne. Neke od njih, nastajale na površinskim kopovima, kao da vizueliziraju reportaze Richarda Kapusczinskog - objavljene i u njegovoj cuvenoj knjizi Imperija - iz sovjetskih nedodjija u kojima su muškarci kopali u jamama, a njihove porodice zivjele u kucama od ugljene prašine.

Treci nivo izlocbe u Medjunarodnoj galeriji portreta donosi historijskoumjetnicki pregled rada likovnih umjetnika, kako onih rodjenih u gradu i okolini, tako i gostiju što su sjeveroistocnu Bosnu upoznavali kao gosti kolonije u Srebreniku, mjestu 1977. proglašenim otvorenim gradom umjetnosti.

Prva izlozena slika nosi autorski potpis Ferdinanda Velica i nastala je 1895, u vrijeme kada Austro-Ugarska vec provodi industrijalizaciju Bosne, koju umjetnk kroz sliku zaljubljenog muslimanskog para prikazuje kao egzoticno, orijentalno mjesto u imperiji.

Nakon Velica, slijede djela Haima Pinte, Ismeta Mujezinovica, Voje Dimitrijevica, Koste Hakmana, Mevludina Ekmecica, Rizaha Štetica, Adele Ber-Vukic, Mehmeda Zaimovica, Mensura Derviševia, Mustafe Pašia Neka od njih za ovu izlozbu dobijena su iz obiteljskih kolekcija porodica Mandzic, Maric i Krajtmajer.

Pored domacih autora tu je i slika madjarskog graficara Ištvana Gellera (Ceremonija u šumi) te Majevicki pejzaz Rolfa Goblera. Upravo ti radovi pokazuju univerzalnost ne samo vrhunske umjetnosti nego i prirode kao teme. Ništa, naime, ne pokazuje znacajne i vrijedne pomena kvalitativne razloge izmedju autora iz dalekog svijeta i slike Camila Osmanovica, akvareliste iz Puracia, sela poznatijeg po vašarima nego po umjetniku koji je penziju docekao na poslu nastavnika u tamošnjoj osnovnoj školi.

Uz slike koje nude informaciju o više od 100 godina likovne umjetnosti u Tuzli, ali bukvalno uz, u malom hodniku naslonjenom na najvecu galerijsku prostoriju, Adamovic je ponudio i fotografiju Djecak Mirsada Hadziefendica, "izmišljene pejzaze" Samira Sufija, ulja na staklu Gorana Hrvicca, slikara koji je uspio, ma kako to zvucalo, rukom postici preciznost kamere, te radove Nijaza Omerovica, umjetnika koji interveniše na klasicnim djelima likovne umjetnosti, pa "njegova" Mona Lisa na ramenu ima sokola. Za razliku od Hrvica, Fikret Jahic je eksperimentiranje ostavio prirodi. On je na papir stavio razlicite vrste bilja i pustio da se završi proces fermentacije. Rezultat - trijumf prirode nad ljudskom rukom.

Camac Cetvrti, zakljucni dio Odbrane prirode sadrzi djela Edina Derviševica, Fikreta Libovca, Nataše Klopic, Ismeta Hrvanovica Posljednjom galerijskom prostorijom dominira veliki drveni camac, lajtmotiv cijele izlozbe. Rijec je o jednoj od prvih modrackih barki pronadjenih prošle godine kada se jezero povuklo i pokazalo groblje camaca na svom dnu. I fotografija tog prizora izlozena je u Tuzli, dok camac, ciju je sudbinu pratio Mujo Grbic, u Odbrani "nadopunjava" videoprojekcija transporta barke koju je vlasnik, Rom iz jednog od modrackih naselja, ustupio za potrebe izlozbe ciji je producent Udruzenje likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona.

Ako su laicke kritike (ova to ipak jeste, jer potpisnik ne zna nacrtati ni cica Glišu, a ni razlikovanje boja mu nije jaca strana) najiskrenije, onda nema rizika od ocjene da je Odbrana prirode ne samo vazan umjetnicki dogadjaj vec i dokaz kako galerijski prostori, umrtvljeni klasicnim postavkama, mogu oĂ„Ä…Ă„Äľivjeti tek ako umjetnicka djela dobiju medijsku atraktivnost, zivotnu aktuelnost i angaziranost koja za cilj nema puko skretanje paznje.